single-image

Iznad europskih ideoloških natruha

Avatar

Jedan od najznačajnijih filozofa 20. stoljeća i svakako upečatljivi predvodnik i predstavnik egzistencijalizma, Martin Heidegger, osoba je sa ne samo zanimljivom akademskom biografijom već i političkim pogledima koje je imao u dosta konkretnom periodu života. Naime, u prvoj polovici tridesetih bio je član Nacional-socijalističke stranke (NSDAP) i podržavalac ondašnjeg političkog općeg pogleda na “historijski poziv” Njemačke (kao rektor Univerziteta u Freiburgu održao je poznati govor na ovu temu 1933.) kako se doživljavalo Hitlerovu pojavu, a nakon Versajskog poniženja kojemu su čitav narod i država bili izloženi. Ovu životnu stranputicu platio je naknadno određenim preprekama i zabranama kao i stigmom koja ga je pratila čitavog života. Naravno, Heidegger nije prepoznat kao neko ko je pozivao na mržnju, upotrebu sile ili nečovječno postupanje, kao što nije bio niti izrasli funkcioner nacističkog aparata. Tek je u određenom vremenu, na osnovu političkih odnosa u Europi 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, smatrao jedan politički izraz dobrim. Unatoč ovakvom “gafu”, danas je u Njemačkoj teško naći veći grad koji nema Heideggerovu ulicu, a u Wuppertalu je osnovan i univerzitetski institut koji nosi njegovo ime.

Ovaj uvod je važan zbog nekoliko stvari koje ću potcrtati, a tiču se društvenog odnosa prema devijacijama u životima značajnih pojedinaca. Tema, jasno je, produkovana je posljednjim dešavanjima na političkom polju u Bosni i Hercegovini. U želji da po ne zna se koji put dođe do ozbiljnijih poteza u defašizaciji javnog prostora podnesena je inicijativa u PS BiH kojom se traži ukidanje i promjena naziva ulica i ostalih obilježja nazvanih po osobama sa fašističkim pedigreom. Iako inicijativa kao takva nema zakonsku snagu, ona je ipak dobra zbog stalne potrebe naglašavanja postojanja anticivilizacijskih trendova i želje da se sa njima obračuna. Problem sa ovakvim inicijativama je socijalistički diskurs tj. zalaganje za defašizaciju javnog prostora na temeljima jugoslavenske socijalističke misli i iskustva. Poseban, pak, problem jeste proizvoljno tumačenje, a što jeste povezano sa reliktima socijalističke ideološke isključivosti, djelovanja određenih osoba tokom Drugog svjetskog rata.

Ovaj osvrt se dominantno tiče stavljanja nekoliko bošnjačkih prvaka u istu ravan sa ustaškim i četničkim ideolozima fašizma i rasizma, izvršiteljima i naredbodavcima zločina i zagovarateljima nehumanih postupaka prema neistomišljenicima. Ti bošnjački prvaci su u konkretnom vremenu obilježenim zastrašujućim nasrtajem na naš narod i prijetnjom njegovog biološkog nestanka za privremene saveznike prihvatili one koji su prema njihovoj procjeni mogli ponuditi ruku spasa. Cilj je bio doći do prijeko potrebnog naoružanja za samoodbranu, cijena nije bila bitna. Može se nabrojati imena, no iz nekog razloga ne želim njima lamentirati jer su općepoznata. Radi se, dakle, o ljudima (neko od njih) koji su digli svoj glas protiv endehazijskog divljanja i stali u zaštitu Srba, Židova i Roma poznatim muslimanskim deklaracijama i tako postali jedan od prvih (ako ne i prvi) glasova protivljenja u pokorenoj Europi. Isto tako, radi se o ljudima o kojima ne postoji zabilješka da su pozivali na nehuman tretman već isključivo i samo na odbranu. Pored imena koljača i ideologa klanja koja se nalaze u obrazloženju inicijative, a koji su harali po Sandžaku i istočnoj Bosni, staviti imena onih koji su im se suprostavili je gnusno i protivno razumijevanju kompleksnih historijskih tokova.

Kako smo o ratnim dešavanjima na južnoslavenskom prostoru često znali čuti ili čitati, ovdje se tokom Drugog svjetskog rata dogodio globalni sukob, građanski rat i revolucionarni prevrat. Iako su razlozi i procesi isprepleteni do neprepoznavanja, ono šta je rukovodilo spomenute bošnjačke prvake bili su vezani za građanski rat koji se odvijao. U toj krvavoj drami Bošnjaci, nenaoružani i nezaštićeni su bili sto konaka od europskih radikalnih ideologija. Očuvanje biološke supstance naroda je vrhunilo njihovom mišlju i djelovanjem. Preživjeti i pokušati se očuvati u svojoj biti. Sve ostalo, ideološki sukob na europskom tlu, uzlet autoritarnih režima ili pitanje budućih političkih odnosa/aparata, imalo je potpuni trećerazredni značaj. Barem u vremenu kada su vijesti o pokoljima u Sarajevo stizale malo poštom, a više preko izbjeglih unezvijerenih Bošnjaka iz istočne Bosne smještenih u kamp na Alipašinom Polju.

Upravo su ti prvaci neopterečeni europskim sukobima i trzavicama, nikada podržavajući fašizam kao niti komunizam, jedino sa brigom za biološki opstanak naroda i njegove kulture stavljeni na stub srama u obrazloženju navedene inicijative. Zbog toga je značajno stalno naglašavati činjenice i na njima objašnjavati bošnjački odgovor. Nekoliko bošnjačkih funkcionera NDH, onih koji su i pred Drugi svjetski rat imali poglede slične Pavelićevom ustaškom pokretu ili nekolicina četničkih saradnika, nikada i nigdje nije na prijedlog Bošnjaka dobila ulicu, trg ili neko drugo javno obilježje. Mi smo se s tim pitanjem razračunali. Ali isto tako, oni koji su u cilju brige za narod imali privremenu saradnju sa nacistima kojoj je cilj bio naoružavanje, ne mogu i nikad ne smiju biti stavljeni u istu ravan sa prethodnim. Naprosto ne odgovara historijskoj istini.

Uzimajući jedan ovakav pristup želim kazati i ovo. Ivo Andrić je u ovome bremenitom vremenu kada je knez-namjesnik Pavle odlučno koračao ka savezu sa Silama Osovine bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i na toj dužnosti proveo oko dvije godine (1939-1941). Koliko god njegova ličnost bila kontroverzna ili ponegdje se nalazili tragovi islamofobije u njegovim djelima i postupcima, taj dio života ga ne stavlja u kontekst saradnje sa nacistima. Samim tim njegovo izjednačavanje prema navedenom postupku, također, nema smisla i spada u zamagljeni objašnjavajući obrazac. Jer ako uzmemo isključive ideološke diskurse onda nećemo odgovoriti na jedan primarni zahtjev nama samima. Da budemo vlastita mjera stvari. Iznad legitimizacije naših velikana navodnim prevođenjem za Broza. Iznad opravdanja naših prvaka djeci i unucima pristanika uz fašizam ili komunizam. Iznad Krležinog razumijevanja, Dedijer-Miletićevog apela ili Kočević-Žerjavićeve statistike. Iznad europskih natruha koje su radile o našoj glavi. Iznad svega toga jer nikada dio te cjeline kao akter ili kreator nismo bili. Samo, nažalost, objekt.

GRANIČNA PATROLA (STAV, br. 307)

Povezani članci