single-image

Sasvim običan dan

Avatar
Ustao sam u uobičajeno vrijeme. Lagano spremanje za posao i pogled kroz prozor. Kiša i prohladno. Mislim da ću ipak autom. Kada se sjetim mokrih kišobrana i mirisa u tramvaju nekako mi se ne da ići javnim prijevozom. Na kraju nešta ću čuti na radiju vozeći se prema kancelariji. Ima nešto u ovim pregovorima o ...

Ustao sam u uobičajeno vrijeme. Lagano spremanje za posao i pogled kroz prozor. Kiša i prohladno. Mislim da ću ipak autom. Kada se sjetim mokrih kišobrana i mirisa u tramvaju nekako mi se ne da ići javnim prijevozom. Na kraju nešta ću čuti na radiju vozeći se prema kancelariji. Ima nešto u ovim pregovorima o ustavnim reformama, interesuje me kako ide, kako će završiti i kakve sve zavrzlame očekuju pregovarače.

Okrećem radio stanice dok polahko izlazim iz moga naselja i uključujem se na sarajevsku žilu kucavicu. Ovdje muzika, ondje muzika. Naletih na vijesti, ali ništa o ustavu. Spiker govori o buri u parlamentu Federacije BiH jer su ombudsmeni za ljudska prava poslali izvještaj u kojem ocjenjuju vrh Islamske zajednice kao kriminogen. Za trenutak ne vjerujem. Glas sa radija navodi imena poslanika koji su protestirali, čitaju se izvodi iz izvještaja. Loše da lošije ne može biti. Znači, fakat je takav izvještaj napisan! Ostade mi ime Ivana Muse u svijesti jer vrlo lucidno i provokativno reče: “Ja ću pitati svoga kardinala s kakvom se bandom i lopovima to on sastaje u Međureligijskom vijeću”? Nejasno mi je da na funkciji ombudsmena mogu biti osobe koje paušalno “režu” i evaluiraju. Prestanem se iščuđavati jer sam pomislio na trenutnu harangu koja se vodi protiv islama i IZ – a, tako da nađoh neko objašnjenje za njihovo djelovanje. Pa živimo u zemlji bez sistema i odgovornosti odgovornih, pomislim. Zašto bi ombudsmeni bili drugačiji.

Vremenske prilike su postajale sve tmurnije, a dan je bivao sve turobniji. Kišilo je, mračilo se, bez konkurencije dan za spavanje i izležavanje. Ipak sam uzeo nekoliko knjiga da pročitam određene dijelove, provjerim neke navode i napravim analizu. Ne treba ljenčariti jer bi se moglo i oboljeti od toga. Obzirom da u zadnje vrijeme ne pijem kahvu, čaj kao nadomjestak nije toliko uspješan da bi mi pomogao fokusirati se na rad. Možda bi pauza dobro došla nakon dva – tri sata čitanja i zapisivanja! Naravno, pauza! Skoro kao borbeni poklič odjekuje u glavi. Pau – za, pau – za! Pravo rješenje za izbjegavanje rada i kvalitetan oblik samoobmane. Valjda se u insanu pojavi trun samokritičnosti pa onda kaže sebi “hajde kada pauziraš uzmi novine, nešto pročitaj da ti vrijeme ne prolazi uzalud. Prihvati da je u štampi sve razonoda, tako te neće ništa negativizirati”. U novinama, doista, sve same razonodne zanimljivosti. Onaj što ruši državu i dalje ruši, oni što brane slabo postavljaju odbranu, oni što kradu imaju super odbranu, i tako, red ovoga red onoga. Politika, kultura, zanimljivosti, sport. Najviše sam se zadržao na članku koji je prenio da se u Švicarskoj održao referendum na kojem se govorilo o minaretima. Nekakva njihova stranka, desničarska bezbeli, sakupila dovoljan broj potpisa za organiziranje referenduma o zabrani gradnje minareta. Ubrzo će i džamija pomislih i nasmiješih se samozadovoljno jer proniknuh, prema vlastitom ubjeđenju, u namjere Europljana. Švicarci izišli na taj narodni skup i dali podršku. Dosadili im minareti, a kako kažu, po džamijama se skupljaju fundamentalisti i teroristi, žele Šerijatski zakon koji je nešto totalno drugačije od švicarske demokratske tradicije.

 

Ma naravno! Sada ću moći likovati, govoriti prijateljima koji imaju pozitivan stav spram europske uljudbe kako je sve to laž i besmislica. Pomislim, a onda se pokajem brzo, što ti ljudi idu iz svojih zemalja, zašto se sada ne bi svih 400 hiljada muslimana odselilo iz Švice. Uh, naivno brate! Ali malo preračunam, u Francuskoj slični problemi, Njemačka kreće tim putem… ma puno je to naroda. Sila je to, financijska i demografska. Ostavim se, ipak, tih neplodnih i razmišljanja zasnovanih na frustraciji te odem u kancelariju. Ipak ja moram napisati neke članke, imam rokove, odoh čitati i bilježiti. Radio sam, fin tempo. Stiglo se nešto i uozbiljiti. Na povratku kući nisam ništa želio slušati, čitati nisam mogao jer vozim. Tamam. Neka kiša dobuje po autu. Sarajevski semafori, uključenja, priključenja. Rado bih sada nekoga kritikovao, ali pomisao na ručak mi je pomagala da ostanem saburli. Glad je bila velika, a brzo ću kući, ako Bog da!

Tako i bi! Ručak, a potom igra sa djecom. Poslijepodnevna kahva/čaj. Prijalo je. Malo razgovora o provedenom vremenu, šta je ko radio. Supruga je stalno nešto po kući spremala, kako kaže, a uvijek izgleda da se ništa ne radi. Postala sam prava domaćica otkako sam na porodiljskom, kaže ona, i kao da mi malo prigovara. Pokušavam biti cool, dobacim neku finu riječ, nije mi do rasprave. Shvatam, ali ne vidim šta se oko toga treba pričati. Čitav svijet tako funkcionira. A možda sam i oguglao, tipično muški. Petogodišnji sin je gledao “onu smiješnu životinju” u Ledenom dobu, malo igrao igrice na kompjuteru. Sedmomjesečna beba mi nije ništa rekla. Tek se malo nasmiješila. Kažem da ću gledati dnevnik, nemam nikakvih obaveza pa sam kući večeras. Vidjeh najavu za federalni u kojem kažu da ih je IZ napala, a oni, eto, objektivni do srži i žrtve reisa Cerića. Iznervirah se. Ma neću vijesti niti dnevnik gledati, ne interesuju me. Sjednem malo za kompjuter, da provjerim mail i još nekoliko stvarčica da prebacim sa sticka. To traje dugo, beba u rukama, a stariji dosađuje sa pitanjima, potpitanjima, insistiranjima i svim ostalim načinima kojima se privlači pažnja. Vrijeme tako brzo leti. Još malo i treba u krevet.

Uključim televizor, čisto informativno, puka navika. Promijenim nekoliko kanala. Vidim da na jednoj lokalnoj televiziji prikazuju film. Privukli su mi pažnju pokrivena žena sa djetetom, frka, auti i pucnjava. Da vidim, rekoh malom od godina 5, šta je ovo. Policija i tajna služba neke zapadne zemlje progoni islamiste koji imaju bombe, eksploziv, šta li, i velika su opasnost za sigurnost njihove zemlje. Koliko sam moga uhvatiti ovi koje progone su obrazovani muslimani koji su svoje znanje iskoristili da bi ubijali i remetili red na Zemlji.

Eeee, Bože dragi! Sada sam skroz naskroz puk'o. Najbolje ugasiti. Idemo na spavanje, kažem. Supruga će sa djecom, ja ću u drugu sobu. Ugasim kompjuter i uzmem Qur'an. Proučim ajet – dva. Prročitam prijevod. “I u rog će se puhnuti, i umrijeće onî i na nebesima i onî na Zemlji, ostaće samo onî koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom ustati i čekati. I Zemlja će svjetlošću Gospodara svoga zasjati i Knjiga će se postaviti, vjerovjesnici i svjedoci će se dovesti, i po pravdi će im se svima presuditi, nikome se neće nepravda učiniti; svako će dobiti što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio”. (Az – Zumer, 68 – 70.) Obuzme me jeza, te odjednom zaboravim na dnevne događaje. Ipak, malo potom kada su se  pojavili u mojoj svijesti nisu proizvodili nervozu. Jačali su nadu u Gospodarevu milost i pravdu. Klanjah vitr – namaz. Legoh miran i zadovoljan, spreman sutra kročiti u nove opsjene i podvale svakodnevnice.

 

Povezani članci