single-image

Sistem vrijednosti

Avatar
Rumunjski socijalistički filozof Atanas Joja u svome djelu The spirutual physiognomy of nation ističe da narodi nemaju čistu i jednostavno ukočenu moralnu fiziognomiju, već da, sukladno vlastitoj historiji i njenim procesima, sami sebe klešu, kuju i obrađuju. Moral je, dakle, prema ovome misliocu, promjenjiva kategorija. Ova postavka, u općem smislu, barata tačnim i lahko dokazivim ...

Rumunjski socijalistički filozof Atanas Joja u svome djelu The spirutual physiognomy of nation ističe da narodi nemaju čistu i jednostavno ukočenu moralnu fiziognomiju, već da, sukladno vlastitoj historiji i njenim procesima, sami sebe klešu, kuju i obrađuju. Moral je, dakle, prema ovome misliocu, promjenjiva kategorija. Ova postavka, u općem smislu, barata tačnim i lahko dokazivim činjenicama, no u nešto zamagljenim i dvojbenim okolnostima. Osnovno pitanje koje bi trebalo vrhuniti je: Da li je moral, kako pojedinca tako i kolektiviteta, datost ili je posljedica historijskih procesa kroz koje prolaze individue i narodi; Odnosno, da li je sistem vrijednosti ono šta se uslijed historijskih scila i haribda mijenja, ili je čovjek taj materijal koji pod opterećenjem prihvata ono što u relaksirajućim okolnostima ne bi? Znano je, ne treba to posebno objašnjavati, da je na kušnji, uvijek i stalno, postojanost čovjeka. Sistem vrijednosti je pokazatelj, barometar, koliko odstupa ili ne od zadatog okvira. Sistem vrijednosti se, zaključno, ne izgrađuje mijenjanjem i kompromisom uslijed opterećenja. Sasvim suprotno, on se izgrađuje trpljenjem i postojanošću čovjeka i njegovom neprihvatanju stranih elemenata. Njegova izgradnja je, dakle, u istrajnosti i nepromjenjivosti. On se izgrađuje izgradnjom i utjecajem na čovjeka.

Vjernicima, koji prihvaćaju zadati okvir opisan Qur'anom i Sunnetom, situacija je jasna. Taj je okvir koherentan i nepromjenjiv dok je ljudi na Zemlji. Vrijednosti i odnosi ostaju isti, a ono šta se mijenja su stanja i vremena u kojima se primjenjuju. Ništa drugo. Odgovor na pitanje iz prethodnog pasusa bi, dakle, trebao biti jednostavan. Moral je trajna datost, sistem vrijednosti je nepromjenjiv, a historija iskušava čovjekovu snagu i postojanost. Uslijed čovjekove slabosti, moral i etika bivaju modificirani. To vodi prihvaćanju stvari koje ranijim generacijama nisu bile ni nakraj pameti.

Najbolje je određenom stavu dati ilustraciju, funkcionalan primjer. Tako ću i ja učiniti. Obzirom da mediji danas, doslovno, kontroliraju i usmjeravaju mišljenje masa osvrnuću se na jedan obični, benigni primjer prodavanja magle i prividne preinake zla u dobro. To je određena reklama za određeni ženski, mislim kozmetički, proizvod. U zagušljivom baru mlada i ljepuškasta djevojka, pomalo stidljiva i naivna, oslobađa svoj duh i tijelo, te bez problema skače na štanglu (metalnu dršku koju spaja podij i plafon) puna veselja, osmjeha i radosti. Svi se smiju, sretni i zadovoljni što imaju slobodu djelovanja, bez predrasuda, osuda i posljedica.

Zanemarimo sve moguće opravdane kritike na takvo prikazivanje ljudskog ponašanja i razmislimo. Šta je poruka? Sloboda, koja se ovdje nastoji naglasiti, je tvoj izbor, tvoja kreacija i izraz tvoje mašte i nesputanosti. Ti si, čovječe, mjerilo stvari. The sky is the limit! Ovakav antropocentrični pogled na svijet, zapravo, uništava sve pred sobom. Čovjek u ovakvim okolnostima ima odgovornost samo prema sebi i svojim, navodno vlastito uspostavljenim pravilima. Sve to vodi u totalnu anarhiju koja, znamo i to, odgovara samo oholom i nadmenom neposlušniku.

Spomenuta štangla (mislim da ovim pojmom doista dostatno opisujem objekt koji mi služi u ovoj priči) je izum perverznjaka koji su dovodili bijelo roblje da pleše oko nje zadovoljavajući tako animalne porive. Znači, na mračnoj strani stvarnosti, ovaj objekt je imao konkretnu funkciju. Vremenom je takav vid razonode ponuđen i osobama koje nisu bijelo roblje, već su samo robovi trendova. Prvobitna funkcija objekta je zaboravljena i zanemarena, postalo je normalno da mlada i naivna djevojka upražnjava svoju slobodu njišući se oko štangle. Na njeno ranije gledište kao se tu radi o neprimjerenom objektu za zabavu djelovali su mehanizmi zla utječući na njenu psihu, etiku i ćudoređe. Sama je zaključila: “Pa dobro, nije to ništa strašno, malo plesa i okretanja neće nikome škoditi”. Moralno gledajući, ta je aktivnost, opet vremenom, postala neupitna, a nestala je i potreba polemiziranja oko toga. Mladi se samo zabavljaju, reći će predstavnici “slobodarskog” svijeta. Zamislite koliko je tek nazadnjaštvo i suprotnost napretku zapitati se šta će mlada djevojka uopće na takvom mjestu!

Ovaj primjer, koji prokazuje moć privikavanja i preinake nenormalnog u normalno, može se ilustrirati sljedećim. Postupnost (opet i opet, vremenom ili lagahnim koracima) u promjeni moralne fiziognomije je ključna. Ubacivanje žabe, na primjer,  u posudu vrele vode (priznajem da mi je određeni političar dao šlagvort) izazvaće njeno automatsko iskakanje. Međutim, lagahno podizanje temperature pomoći će spomenutoj životinji da se privikava i da ne osjeća promjene temperature vode. Isto je, dakle, i sa društvenim kontekstom. Polagahno doziranje nenormalnosti i izopaćenosti pretvoriće ih u prihvatljive društvene norme, dok će njihova trenutna i izravna primjena izazvati odbijanje i neprihvatanje.

Kao što sam rekao, ovi primjeri su obični i ne tako strašni kakvih ima i previše. Poanta je da se sistem vrijednosti nastoji promijeniti, da se ono što je bilo neprihvatljivo ranijim generacijama uveze u javni diskurs kako normalna pojava. To se, nažalost, umnogome i događa. Razlog je sljedeći. U okvirima raznorodnih suvremenih teorija o čovjeku i društvu dominira postmodernistički diskurs o promjenjivosti sistema vrijednosti, njegovoj izgradnji i nadopuni, te sveukupnoj nestalnosti i dvojbenosti. Razvoj ljudskoga roda, prema takvima, ide uzlaznom krivuljom i bilo kakvo sutra bolje je od onoga šta je bilo jučer. Kakav je to apsurd svjedoči niz pokazatelja koji opredmećuju psihu i psihička stanja modernog čovjeka. No, da ne ulazim u to područje kojim se, ipak, trebaju baviti stručnjaci.

Materijalna kultura i etika dovedeni su u zajedničku ravan, pa tako umijeće pronalaženja boljih arhitektonskih rješenja stoji rame uz rame pronalaženju boljeg čovjeka. Princip je zasnovan na napuštanju starijih i navodno anahronih sistema iz/gradnje, kako objekta tako i čovjeka, dok je stalno mijenjanje i modificiranje pokazatelj čovjekove kreativnosti i želje za konstantnim traženjem i ostvarivanjem boljitka. Pojednostavljeno, osoba koja se čvrsto drži moralnih vrijednosti je kočničar napretku čovječanstva, a osoba koja je voljna prihvatiti novitet, bez obzira na njegovu kvalitetu i funkcionalnost, pomaže i podržava napredak.

Praćenje takvih odnosa, koje nazivamo trendovima, trebalo bi, prema ideolozima postmodernizma, zbog same filozofije napretka, poboljšavati naše stanje. Problem je što te teorije ne govore ka čemu se napreduje i šta je cilj toga napretka. Stihija se podržava radi nje same. Krilatica L'art pour l'art, što bi rekli kritičari umjetnosti, prenesena je i u sferu napretka. Evolucionizam i ine subznanstvene interpretacije već dugo dominiraju obrazovnim sistemima i javnim prostorom u skoro svakom kutku Zemlje te je razumljivo da se bolji čovjek mjeri napretkom i evolucijom misli, morala i sistema vrijednosti, odnosno nepostojanošću i konstantnom modifikacijom spomenutih kategorija.

Na kraju se to svede na sljedeće: Da li je Adem a.s. bio onaj kojem je dato veliko znanje ili onaj koji nije imao nikakvoga znanja, koji je slijedio instikte i bio tabula rasa? Dakle, da li imamo dobiveni i slijeđeni sistem vrijednosti koji nam omogućava prepoznavanje i odbacivanje devijacija, ili onaj koji se gradi i samoizgrađuje u historijskom procesu i na koji se privikavamo i kojeg usvajamo? Drugim riječima, prihvatamo li šta nam je Bog dao, ili robujemo proizvodu vlastitih želja i stremljenja i stanja? Jesmo li sebe stavili kao vrhovni kriterij ili smo svjesni vlastite krhkosti, nedosljednosti i nesavršenosti? Jesmo li vjernici ili ne? Činjenica je, zapravo, da se recipročno materijalnom napretku moralna fiziognomija čovječanstva doista mijenja i biva gora. U tome, suštinskom čovjekovom postojanju, čovječanstvo gubi. Ljudi su, nažalost, unatoč materijalnom progresu lošiji, a ne bolji od onih ranije.

Povezani članci