Budućnost je počela

Teorija promjene

Nemam namjeru ovim tekstom projicirati ili zagovarati određeno stajalište. Cilj mi je dati čitaocu ideju za razmišljane kroz osvrt na trenutna događanja prouzrokovana pandemijom. Već je izašlo nekoliko sličnih, vrijednih članaka o trenutnoj krizi, tako da ću možda biti tek jedan u nizu reagirajućih akademskih radnika. S druge strane postoje biblioteke i hiljade knjiga koje su se bavile pitanjima društvene promjene i snage određenog događaja kojim je promjena inicirana. Ovo je, dakle, jedan skromni nacrt i prilog razumijevanju naše stvarnosti.

Razlog svim ovim reakcijama je sasvim prost. Gledamo u oči uspostavi novoga svijeta i nastojimo dokučiti kuda se, zapravo, krećemo. Samo razmišljam, a razmišljanje nastojim učiniti jasnijim prihvatanjem neumitnosti rezultata procesâ drugačijeg trajanja i različite kvalitete. U tom smislu je bitno razaznati i ovu mnogostrukost vremena, odnosno, različitost ritmova historijskih struktura. U ovome pristupu se da naslutiti postojanje bezbroj nivoa historije koji se prožimaju unutar jedne opće cjeline koja ima početak i kraj, a to je vrijeme prvih (prapočelo) i vrijeme posljednjih (eshatološki preludij). Kada ovo kažem onda se mogu prepoznati kao brodelijanac što najvjerovatnije i jesam. Na kraju Braudelov strukturalizam je predugo utjecao i još uvijek utječe na moj doživljaj historijskog vremena/historijskih vremenâ da bi se mogao nijekati.

Homogene etape ljudskog postojanja se daju situirati u različite vremenske okvire, smjene istih u vrtložne društvene procese, a okidače koji usmjeravaju historiju u drugom pravcu možemo prepoznati u velikom i značajnom historijskom događaju. Niz je periodizacija koje nastoje pokazati stabilnost jedne epohe kroz privredne, kulturne, vjerske i ukupne društvene tokove, odnosno, detektirati početak i načine nagrizanja koji vode nestanku iste. Ovaj linearni, horizontalni trohod (možda je bolje kazati višehod), pored poveznica na toj ravni, ima i svoje složene vertikalne poveznice kojima su historijski slojevi povezani i isprepleteni.

Braudel je o ovim vremenima razmišljao u geografskom, društvenom i individualnom kontekstu. Moguće da su vertikalne poveznice faktori nastanka cikličnih obrasca iz kojih izvodimo pouke i ponekad pretenciozno zagovaramo stav o historiji kao učiteljici života. Jer cikličnost, ponavljanje, ukoliko ga prepoznamo, je ono šta nam daje mogućnost projiciranja i razaznavanja. Obrazac je, dakle, iznimno značajan. No, obzirom da je ovo dosta složeno pitanje filozofije povijesti bolje je ne ulaziti previše u ovakvom tekstu ka područjima detaljne analitičke imperativnosti.

Također je drugi učenjak, Max Weber, na temelju dominantne sociološke misli svoga vremena i pomoću empirijske metode nastojao shvatiti dio goleme raznolikosti svijeta općim pojmovima klasifikacije.  Po njemu, društvo oblikuju 3 osnovne dimenzije: vlast (moć), ekonomija i kultura, a dalja analiza Webera je dovela do teorije o općepoznatim idealnim tipovima. Radi se o naučno utemeljenoj konstrukciji, koja poopćavanjem značajnih i prepoznatljivih karakteristika jednog fenomena daje mogućnost objašnjenja istog u čistom obliku.

Kao malo pojašnjenje znajmo da su to fenomeni poput nacije, kršćanstva, kapitalizma itd.  Naravno da je Weber utjecao na savremenu historiografiju, posebice njemačku koja se zalagala za historiju društva (gasselschaftgeschichte), a koja obuhvata što više dimenzija tipičnih struktura jedne epohe. Dakle, prepoznatljivih, tipičnih i temeljnih struktura jedne epohe! Ova racionalizacija historijskih procesa, unatoč mišlju da je čovjekova nepredviđenost teško uhvatljiva u kalup, može pomoći u razumijevanju načinâ i faktora koji vode ka velikoj promjeni. Jer, čovjek kao takav, zapravo, jeste predvidiv.

Pitanje

Značajno je u kontekstu krize izazvane pandemijom razlučiti nekoliko stvari, a na osnovu zadatog teorijskog okvira, i postaviti suštinsko pitanje – Da li pandemija kojoj svjedočimo na početku 2020. posjeduje snagu tog izuzetnog događaja kojim će čovječanstvo krenuti novim putem? Znam da ovo pitanje otvara prostor za niz potpitanja ali trenutno ću ih zaobići slično zaobilaženju zamke uranjanja u partikularije filozofije povijesti. Zbog čega je izbila, da li je neko kontrolira i drugi pogledi nisu mi u fokusu. Čak ću biti toliko smion da kažem kako nisu niti bitni. Pitanje ove promjene nije pitanje čovjekove volje nego jasne neumitnosti.

Kriza jeste moćan historijski događaj. Dat ću jedan primjer koji sam davno kao student slušao na predavanju uglednog bosanskog alima. Dijalog između Ibrahima a.s. i mezopotamskog vladara (Nemruda) – taj historijski događaj – odnosno javno prokazivanje vladareve ograničenosti Ibrahimovim pitanjem njemu – Daj da Sunce izađe sa zapada, svjedoči tome. Dijalog je svjetinu prisutnu ovome sučeljavanju usljed Nemrudove očite nemoći ostavio bez teksta, a sam događaj je potpuno promijenio paradigmu. Odjelilo je epohu od epohe, jednu golemu strukturu je uništio na čijim ruševinama je izrasla nova. Ovakvih prevrata, smjena paradigmi imamo nekolicinu u historiji i radi se o sasvim jasnom obrascu koji ima svoje religijsko-političko ishodište. Naravno da postoje i one koje suštinski prevrat vide u kulturnom ili ekonomskom miljeu.

Prethodna epoha bila je obilježena vladarevom apsolutnom moći, a naredna shvatanjem masa da je vladar, zapravo, ograničeni čovjek. Samo čovjek, a ne svemoćno i nadnaravno biće. Takva promijena paradigme u potpunosti dovodi do novih društvenih odnosa, izgradnje novih vrijednosti, ako hoćete drugačijih senzibiliteta itd. Svakako i do izrastanja novih weberijanskih idealnih tipova. No, neko će reći kako je to zapravo vrhunac konjukture, ciklusa, povijesni skok, odnosno, ispunjenje transformacijskog obrasca koji se događao i ranije i poslije. I eto ga, pouka i razaznavanje.

Shodno ovakvom razmišljanju dobro bi bilo napraviti kratak osvrt na sadržaj ciklusa ukoliko je prepoznat, a mislim da jeste. Ako uzmemo vlast, ekonomiju i kulturu kao oblikovatelje društva onda, zapravo, prepoznajemo dramatične obrate koji su blizu dosezanja kapaciteta za suštinski društveni prevrat.

U prvom redu se to odnosi na globalne ekonomske i financijske tokove, a najznačajniji pokazatelj je kraj dominacije petrodolara koji je izrastao na krahu bretonvudskog monetarnog sistema u prvoj polovini sedamdesetih. Koliko god izgledalo teško shvatljivo, pad hegemonije dolara je već počeo kada su ideje o konkuriranju kineskog juana i ruske rublje kao globalnih moneta postajale realnost. Ne da su se uspjeli etablirati kao globalno platežno sredstvo već pokazuju postojanje snažne ekonomske podloge u domaćoj industriji i globalnim investicijskim poduhvatima. Tu se mogu tražiti bitni razlozi dovođenja konjukture u vlastiti vrhunac, odnosno, počeci novih globalnih pravila.

Druga stvar je pitanje oblika vladavine koji je danas dominantan. Banalan pogled na reakcije centraliziranih (autokratskih) režima i decentraliziranih (demokratskih) na kvalitetu odgovara koju su imali na krizu pokazuje neefikasnost potonjih. Krizna vremena naprosto ne trpe snebivanje, sastančenje i čekanje na usaglašavanje. Ono šta svjedočimo u Italiji, Španiji i SAD je suprotno od onoga u Kini, Vijetnamu, Rusiji i Južnoj Koreji. Ovaj momenat je značajan zbog zaključka koji će doći na kraju osvrta, a kojim se nastoji dokučiti kakav svijet nas čeka (ili je već tu?).

Ovaj trenutni sunovrat složenih demokratskih procedura na svojim plećima nosi i zastrašujuće rezultate proteklog stoljeće rata. Nevina krv je napunila pore zemlje zarad ostvarenja dominacije nad drugim i drugačijim upravo putem ove tri osovine: političke, ekonomske i kulturne unificiranosti. Otimačina i ubijanje postali su svakodnevne vijesti i tokom druge polovine prošlog stoljeća, a u prvim decenijama ovoga imamo živa javljanja sa mjesta bombardovanja i masakriranja koja publiku pri ekranima drži u stanju iščekivanja i sa navijačkim šalovima. Žrtve su predstavljale kolateral u promociji i nametanju globalnih vrijednosti.

Da, i ranije je bivalo slično. Jer se se obrasci ponavljali. A civilizacije su nestajale. Svijet je uvijek zapadao u despotizam kada su složeni mehanizmi pokazivali neučinkovitost. Za primjer uzmimo grčki svijet nakon Peloponeskog rata, mislim da je dovoljno. Ovih dana svjedočimo kako pored izrastanja svijesti o opravdanosti autokratije, svijet postaje i autarkičan. Globalizam doživljava suštinsko redefiniranje, a okrenutost ka stanju i potrebama partikularnog društva (države) zadobivaju primat i fokusiranost vladajućih.

Treći oslonac, kako je kazano, predstavlja kultura. Društvo i njegove vrijednosti koje smo poznavali do Drugog svjetskog rata i ranog poraća, predstavljali su ‘zatvor’ kreativnoj energiji koja je subvrzivnim djelovanjem nagrizala okoštale obrasce postajući glavni tok. Čovjek se ‘oslobodio’ stega, postojao je samo željeni napredak koji je postao smisao postojanja. Subjektivna perspektiva, s druge strane, zadobila je poziciju validne istine. Istinu smo doživljavali, kontekstualizirali i objašnjavali. No prihvatanjem pluralnosti istine, odnosno, ideje o mogućem postojanju više istina nijekali smo temelje svijeta. Postmoderna je svojom filozofijom dotukla svaku pomisao o nepatvorenosti ičega drugog doli čovjekovog doživljaja sebe i njegovog prava da se doživljava kako hoće.

Hegemonizam savremene pop kulture – globalnog fenomena par exellance – često je išao u korak sa hegemonizmom liberalne demokratije u kojoj je različitost predstavljala kolorit tom konceptu, nikada sadržaj. Najčešće se drugost nastojala objasniti vlastitim pojmovima i uroniti u vlastiti diskurs. Desetljećima izgrađivana globalna pop kultura bila je, zapravo, tek eho američke hippy revolucije koja je astojala uništiti svaki autoritet. Potpuna egoistička misao o apsolutnoj slobodi i pravu pojedinca postala je credo miliona mladih ljudi koji su potom preuzeli odgovornost za sudbinu globalnog društva. Sve je to vodilo velikoj dezorijentaciji, a posljedično i nesigurnosti. Potraga za smislom završavala je u nalaženju totema i idola, a to nije put izbavljenja. Dapače.

Odgovor kao zaključak

Urušava se svijet koji poznajemo. Njegov međunarodni poredak je već na izdisaju, a svjetske sile uveliko operiraju novim zonama interesa. Novi koncepti upravljanja oybiljno se razmatraju i u međuzonama. Koliko će to biti orvelijanski svijet postaće jasne tokom ovoga desetljeća. Nove ekonomije i oblici vladavine će bez sumnje bivati prihvatljivim dojučerašnjih protivnicima, dok će dolazeći kulturni obrasci nastojati osigurati homogen prostor. Pitanje je tek kuda će se povući nove linije razgraničenja. Idealni tipovi suvremenosti; pop kultura, liberalna demokratija i monetarna hegemonija doživljavaju klimaks i postaju stvar prošlosti. Barem u jednom dijelu svijeta i određenim međuzonama.

Konkretan odgovor na gore postavljeno pitanje bi bio da je pandemijom otvoren posljednji stadij, posljednji dio ciklusa poslije kojeg će i epoha nestati. Šta dolazi ne znam ali ono šta nestaje je naš dojučerašnji svijet. Svakako da se igra vremenâ približava momentu spajanja najznačajnijih tačaka svih trajanja čija će silina kreirati novi svijet, a koji će kreirati vlastite idealne tipove. Moguće da bi nova tipologija mogla biti neka vrsta reminiscencije. Žal za prošlim je jedno od jačih ljudskih osjećanja dok prošlost kao takva oblikuje kolektivnu svijest u značajnoj mjeri. No možda bude i suprotno.

Ovakvi ili onakvi, biće lošiji, gori. I to je temeljna poruka ovoga teksta. Možda nestane pošast konzumerizma usljed gladnih godina koje će pogoditi mnoga društva. Budalasto materijalističko iživljavanje preko posjedovanja brandiranih stvari će otići u zaborav. Praznina svega toga postat će opipljiva i burleskna. Vratićemo se temeljnim potrebama što sa sobom nosi niz izazova. S jedne strane takav razvoj je poželjan i dobar jer vraća čovječanstvo ka propitivanju iskonskih zagonetki postojanja,  dok je s druge alat u ruci diktatorima i onima koji žele vladati ljudskim dušama. Igra slobode i neslobode postat će radikalnijom. Tome ide u prilog i vjerovatna limitiranost područja na kojem će prosječan građanin operirati.

S tim u vezi je bitno definirati put naše zajednice u vremenu pred nama. Iako ne znamo šta će biti posljedice ovaga šta se događa po Bosnu, više je nego jasno kako moramo biti spremni na svaki scenarij.  Da bi zajednica, društvo i država imali pozitivan odgovor na vrijeme koje dolazi mora staviti fokus na značajne segmente na kojima će ubuduće počivati.

Teme poput potrebe državnog intervencionizma, zaštite poretka, visine izbornog praga i drugo imaju značaj (sekundarni u ovome vremenu) za naše političko ponašanje. Tekovine slobode se moraju očuvati, no krizna situacija iziskuje krizno djelovanje. Primarna stvar je u definiranju grana na kojima će počivati naša ekonomija, načini razvoja istih i osiguranje uspješnosti. Da bi  smo to ostvarili u prvome  redu trebamo radikalno reformirati naš obrazovni sistem. U što značajnijem broju uvesti zanatstvo kao stratešku orijentaciju koja daje benefite kako u prosperitetnim društvima tako i u kriznim situacijama shodno onim granama koje nađemo komplementarnim našem budućem hodu.

Sada je vrijeme da se istinski prepoznaju buduće potrebe privrede. Osvjedočujemo se kako određeni privredni subjekti uspjevaju i u ovome kriznom periodu održati nivo proizvodnje, no nedostatak podrške od drugih dovodi do zabrinutosti u mogućnost održanja unutrašnjeg tržišta i potreba stanovništva. Zbog toga je bitno već u mjerama koje će spašavati radna mjesta predvidjeti i svojevrsnu preobrazbu. Naravno da se u ovome trenutku mogu i trebaju povlačiti i strateški potezi unatoč potrebi da se hitno djeluje. No, ovo je stvar trenutnog planiranja koje treba napraviti tranzicijski korak ka stabilnoj strukturi u nastajanju.

Kao nikada ranije sada nam treba jasna vizija i načini ostvarenja. To podrazumijeva postojanje vodstva, plana i praktičnih koraka. Kao mala država, na liniji razgraničenja, na granici svjetova (i dalje) moramo izvući svoj kreativni maksimum zarad osiguranja svoje pozicije u nastajućem svijetu i novom poretku. Vjerujem da su naša opredjeljenja jasna, učinimo i naš plan takvim. A pored toga i operativnim. Sada se donose dalekosežne odluke.