single-image

Idemo u gradove da bijemo gadove

Vrijeme je liječnik. Ono mijenja stanja ljudi, njihova osjećanja i namjere. Stari ljudi kažu: nisi kamen pa da si uvijek isti, nepromjenjiv. Dobra je to misao. S druge strane, i taj kamen pod utjecajem vremenskih prilika, djelovanjem vode, vjetra i zraka, promijeni svoj oblik. Sasvim je, stoga, razumljivo da neprekidna tvorba stvarnosti utječe i na naš odnos prema istoj jer u tom živom procesu neminovno mijenja, transformira i nas same. Vrijeme čini da se čovjek prilagodi okolnostima koliko god one bile dobre ili teške i skoro nezamislive tek nešto malo prije vremena u kojem je stvarnost bila sačinjena od drugih faktora u njihovoj isprepletenosti. Da nije tako, u oba slučaja, u dobru i zlu, teško da bi iko normalan po zemlji hodao. Kada, recimo, zamislimo nakupljeni bol, bijes i frustraciju Bošnjaka iz perioda proljeća i ljeta 1992. godine, kada su na dnevnoj bazi ubijani, masakrirani, silovani i u jame bacani naši sunarodnjaci po čitavoj Bosni, sigurno bi takvo psihološko stanje, da kojim slučajem i danas traje, vodilo ka teškim konfliktima, osvetama i neprijateljstvima raznih oblika.

Zbog nemogućnosti držanja istog intenziteta osjećaja, postoji lijek u toku vremena koji procesuira traumu, čini da se ona prihvati i naposljetku s njom otupljenom živi. Osnovni razlog jeste što zamrznuti osjećaji (ukoliko bi bili takvi), oni jakog intenziteta, posve razaraju osobu i zajednicu. Upravo i iz tog razumijevanja proističe vrlo utemeljen stav – pravda, da bi bila učinkovita i imala potrebno djelovanje, trebala bi biti brzo implementirana.

U slučaju zakašnjele ili neispunjene pravde ostaje sjećanje. Kao pouka, da se ne ponovi i da se na toj pouci nikada više ne dozvoli sličan scenarij, i kao podsjetnik o potrebi smislenog i neprestanog žrtvovanja za njeno dosezanje. Koliko god izgledalo da nema prostora za postizanje ovog potrebnog efekta, treba se tome težiti, a onda i ostaviti znak u vremenu kao opomenu utkanu u kolektivno sjećanje svih nas.

Značajno je, dakle, pamtiti. Ono s čime se bošnjački narod susreo od aprila do augusta 1992. godine ravno je najcrnjim hororima. I kasnije je bilo teških perioda. Genocid nad Bošnjacima zaštićene UN zone Srebrenica svakako je vrhunac ovog zločinačkog poduhvata. Ritualne egzekucije od strane srpskih postrojbi, prvo prema unaprijed sačinjenim spiskovima, a potom neselektivnim pokoljima svih na koje se naiđe, vrlo su rijetko nailazile na osudu njihovih sunarodnjaka. Nevjera da se tako nešto događa bila je pratilja svih nas koji nismo bili sposobni pojmiti tu vrstu bestijalnosti, no ubrzo smo jasno suočeni s tim teškim činjenicama kroz priče preživjelih i snimke stranih novinara. Boljeli su pokolji, boljelo je stradanje nevinih, ali je boljela tišina onih u čije se ime to radilo i nerijetko slavlje istih zbog “briljantne osvete Turcima”.

Naravno, bilo je niz časnih izuzetaka poput arhitekte i bivšeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića. Upravo je on u jednom od intervjua rekao da su Srbi u ratu protiv Bosne i Hercegovine izgubili i dušu i čast. Suočen s činjenicama o razmjerama zločina koje čine srpske snage u Bosni i Hercegovini, teško da je mogao reći nešto tačnije. Nije bio jedini, ali od nekolicine tih intelektualnih bastiona izdvajao se upravo on, uz rano preminulog Ivana Đurića, Srđe Popovića, Jevrema Brkovića i Mirka Kovača. Treba se prisjetiti i Fočaka Sekule Stanića ili Bijeljinca Lazara Manojlovića, koji su ostali čisti u moru zla koje se prosulo skoro čitavom Bosnom, ali i mnogih drugih neznanih humanista. Nemam nikakve sumnje da bi s takvim individuuma i s njihovim političkim idejama bez problema mogli funkcionirati u mirnom i sigurnom okruženju. Nadati se dolasku takvih predvodnika u srpskom društvu znači gajiti iskrenu želju za postizanjem trajnog razumijevanja i saradnje.

No na logici ovih nepobitnih činjenica gradimo i naš odnos prema političkoj zbilji i procesima. Agresivna priča o nemogućoj državi Bosni i Hercegovini i “mirnom razlazu” treba jasno pozvati na zbijanje redova jer su u prošlosti slični pozivi rezultirali našom gore navedenom kolektivnom traumom. Zlonamjeran govor da se žrtve koriste u političke svrhe treba sasijecati u korijenu. Žrtve su postali ljudi koji su imali živote, porodice, karijere, planove i snove iz sasvim jasnih političkih ciljeva. Oduzimati osnovni razlog zbog kojeg je običan građanin postao prijetnja konkretnoj politici i potom smaknut, odnosno postao žrtvom te politike, znači abolirati osnovni motiv zločincima. Sve dok se drugim, manje radikalnim sredstvima nastoji dovršiti projekt zločinaca, ne treba praviti značajnu razliku među izvođačima.

Taj odnos dugujemo sebi. Da bismo ostvarili najviši zakon koji stoji pred nama, da nikada više ne osjetimo zločinačku kamu, tako treba biti. I ne zaboraviti da su mnogi došli u naše gradove, pitomi i željni napretka, ali nisu odustali od ideje potiranja onih koji su ih primili. Karadžić je uzviknuo: “Idemo u gradove da bijemo gadove” tokom svoje adaptacije u Sarajevu. Osiona poganština hranila je njegov um noseći ga ka realizaciji vlastitih stihova. Naše odustajanje od čvrstog traženja pravde za žrtve i zagovaranje prava zločinca na kaznu dovelo je srpske snajperiste po hljeb nasušni u grad koji su držali pod vatrom.

Protok vremena mijenja stanja ljudi jer, da nije tako, malo ko bi normalan po zemlji hodao. Ali protok vremena ne treba promijeniti naše sjećanje. Na osnovu njega razaznajemo i upravljamo vlastite postupke. Orijentiramo se. Ono nam govori kako se postavljati prema prijetnjama i izazovima. Ono nas podsjeća na nedovršene zadatke. Svjedokom je o prijateljima i neprijateljima.

STAV, br. 325

Povezani članci