Istina koja ostaje

Povodom obilježavanja 25 godina od vojno-redarstvene akcije OLUJA koja je počela 4.8.1995. godine i kojom je R Hrvatska oslobodila područje Kninske krajine pod kontrolom pobunjenih Srba (najveći dio tzv. RSK), 3 mjececa nakon operacije BLJESAK i oslobađanja Zapadne Slavonije, predsjednik Zoran Milanović je donio odluku o odlikovanju generala HVO-a Zlatana Mije Jelića. Ne ulazeći u razloge kojima se predsjednik Milanović rukovodio u donošenju ove nepotrebne odluke, bitno je istaći kako je time narušio odnose između Bošnjaka i Hrvata. Da je to tako potrebno je uputiti ga na dokumente tzv. HZ HB koji nedvojbeno svjedoče kako je dotični general koristio bošnjačke zatočenike u Mostaru kao živi štit zbog čega je, između ostalog, protiv njega podignuta optužnica za ratni zločin.
Ova epizoda je pogoršala odnose između Zagreba i Sarajeva, a posebno je, pak, došlo do sporenja u prepisci između SDA i hrvatskog predsjednika. Upravo u toj prepisci su izneseni određeni stavovi kojima se nije išlo ka rješenju koje poštuje činjenice i njeguje prijateljske odnose. Kada kažem da se nije težilo razumijeti drugoga, u prvome redu se to odnosi na predsjednika Milanovića.
Opet ne ulazeći u ponuđenu argumentaciju smatram da je bitno ovom prilikom podcrtati predsjedniku Milanoviću doprinos koji je Alije Izetbegović dao mladoj hrvatskoj državi. Jasno je također kako je želja ukupne bošnjačke vrhuške toga perioda bez sumnje bila da se, u prvom redu, u R Hrvatskoj pomognu demokratski procesi, a potom nakon velikosrpskog ataka pomogne i napadnutom komšiji.
Prilikom proglašenja Božićnog ustava (1990) Alija Izetbegović, iako u BiH prozivan i kritiziran zbog potvrde prisustva ovome događaju, bio je u Hrvatskom saboru dajući podršku hrvatskom vodstvu ocjenjujući ovaj događaj kao doprinos demokratizaciji ondašnje zajedničke države. Podsjetimo se kako je u kontekstu odnosa u BiH ali i u Jugoslaviji ovakva podrška Hrvatskoj značila puno, a bošnjačkom lideru stavljala dodatni teret na leđa. Unatoč tome, nije dvojio o svome činu.
Također je tokom rasprave o Naredbi o razoružavanju paravojnih jedinica (konstruirana afera Špegeljeve vrpce) početkom 1991. godine Izetbegović tražio hitnu sjednicu radi odlaganja ove odluke. Shvatajući intenciju beogradskog režima i njegovih satrapa stao je u ličnu odbranu Tuđmana, od vrha JNA optuženog da zaziva stranu intervenciju u Jugoslaviji. Miloševiću i JNA, već tada na jasnim velikosrpskim pozicijama je to bio snažan argument za demonizaciju ne samo hrvatskog predsjednika veći čitave R Hrvatske. Izetbegović je nedvosmisleno poručio, citiram: “Da li sad od toga treba praviti toliki problem kao da je Tuđman pozvao trupe da intervenišu u Jugoslaviji, a mi znao da ih nije pozvao. (…) stvari se dramatizuju, krivice uvećavaju, velike riječi padaju, koje naravno direktno vode razlazu, pa je ovo šta se sada događa u Sloveniji izravan i logičan rezultat svega navedenog. Ljudi se jednostavno umore dokazivati neke jasne stvari“.
Treći, još sudbonosniji i po R Hrvatsku značajniji akt jeste vezan za odlučno odbijanje mobilizacije u redove JNA (poznata izjava Ovo nije naš rat). Sjetimo se kako je famozni historijski sporazum Bošnjaka i Srba još uvijek visio u zraku, a kojim bi bila instalirana Krnja Jugoslavija. Odbijanjem tog Sporazuma, a potom i odbijanjem slanja naših mladića u JNA Alija Izetbegović je jasno poručio da Bosanci i Hercegovci ne trebaju i neće ići napadati Hrvatsku tj. da se stav Hrvata ima uvažiti.
Mogao je i drugačije, više kalkulantski djelovati. Mogao je zaboraviti na vlastita uvjerenja, na prava koja su R Hrvatskoj pripadala, a mogao je privremeno zaboraviti i na demokratiju. Sve ovo bi vjerovatno, kratkoročno olakšalo Bosni i Hercegovini i njemu lično. Pitanje za hrvatsko vrh je – šta bi se desilo tada i sa samom Hrvatskom, koja je već imala trećinu teritorije pod okupacijom i vrlo nejasan odnos međunarodne zajednice prema demokratskim zahtjevima Ljubljane i Zagreba?
Upravo zbog ovih činjenica predsjednik R Hrvatske bi morao sa više razumijevanja i srdačnosti prilaziti Bošnjacima i bošnjačkom vodstvu. Protest SDA protiv odlikovanja Jelića nastoji prijateljski ukazati da se time ne vodi računa o osjećajima dokazanog prijatelja R Hrvatske. Ova historijska istina koja ostaje neka posluži sadašnjem i budućem rukovodstvu R Hrvatske kao putokaz na kojim temeljima graditi prijateljstvo sa Bosnom i Hercegovinom, a posebno Bošnjacima.

Povezani članci