Za Keitha Jenkingsa, autora djela Rethinking History, historija je “jedan od različitih diskursa o fizičkom svijetu u kojem živimo”, a historičari je mogu oživjeti tek pomoću medija kojima se mogu koristiti. Nabrojao je one standardne; arhivske dokumente, pisane objavljene materijale i dokumentarne filmove kao temelje na kojima se formira percepcija i (pseudo)spoznaja. Ova disciplina, dakle, ne pojašnjava stvarne događaje, prošlu stvarnost, već je rezultat rada istraživača i njegovog razumijevanja, da ne kažem kreativnosti iako i to igra značajnu ulogu, čime historija postaje lingvistički konstrukt. Iz navedenog je jasno kako Jenkings stoji na ramenima velikana postmodernističke misli koji su stavili veliki upitnik iznad pojma historijske istine te ušli u otvoren sukob sa klasičnim promišljanjem o historijskoj nauci.
S druge strane, jedna od maksima koja rukovodi istraživački postupak historičara jeste uspostavljanje uzročno-posljedične veze. Kauzalnost u historijskom toku, mnogo puta problematizirana od strane teoretičara društvenog razvoja, dovodi do racionalnog i logičkog razumijevanja stvarnosti ali i do induktivnog procesa na putu ka razumijevanju totaliteta historije. Iako je i David Hume, dakle puno ranije od postmodernizma i lingvističkog obrata, duboko sumnjao u mogućnost spoznaje nužne uzročne povezanosti, jasno je kako se doživljavanje stvarnosti teško može percipirati izvan njezinih uzročno-posljedičnih odnosa. Zbog toga je za historičara značajno, dapače, nasušno uspostaviti ovaj odnos u prošlosti jer tokovi stvarnosti onda imaju smisleno objašnjenje.
Kad se, pak, iz totaliteta i sveobuhvatnosti stvari svedu na političku historiju onda kauzalnost ipak postaje očitija i izrasta u sasvim vjerodostojan eksplanatorni okvir. Naime, u jednom holističkom pogledu nizanje uzroka jeste otežano zbog maglovitog i nerijetko teško objašnjivog spleta činjenica koje zbog sintetiziranja širokih i bremenitih epoha bivaju dovedene pod znak pitanja. No kako politička historija pripada historijskoj događajnosti, njenom brzom ritmu i toku, lakše se detektuju utjecaji, pa čak i namjere.
Dakle, u području političke historije ipak postoje značajne uporišne tačke koje potvrđuju i otkrivaju povezanost određenih procesa. Razlog tome su unaprijed definirane stavke političkog djelovanja – željeni cilj i metode kako ga ostvariti – čiji uspjeh ovisi upravo od rezultata koje su porodili određeni uzročnici. Naravno da i ovdje ima agenata koji iskaču iz kolosijeka, no, nema sumnje da kao takvi zapravo potvrđuju pravilo.
S tim u vezi čini se važnim osvrnuti se na nekoliko događaja koji su u posljednjih desetak dana obilježili političku scenu u regiji i Bosni i Hercegovini. Dodikov odlazak u Zagreb i sastanci održani sa predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem otvorili su prostor za propitivanje razloga ovog posjeta kao i tema koje su bile predmetom razgovora. Posebno što su gleda toga dolazile vrlo dvojbene informacije putem saopćenja iz kabineta hrvatskog dvojca.
Posjeta je došla u vremenu kada je postignut sporazum u Washingtonu između Srbije i Kosova (koliko god se to pokušavalo prikazati kao sporazum ove dvije države sa SAD) ali i upućen Prijedlog rezolucije o reformi Ustavnog suda BiH od strane francuske desničarke Julie Lechanteaux, članice Europskog parlamenta, a u središtu inicijative je prijedlog o prestanku mandata stranim sudijama. Kada se tome doda priča o potrebi brzog integriranja u mini Schengen dobivamo zanimljiv splet okolnosti.
U ovom kontekstu prepoznajemo osnovni oblik političkog djelovanja kojem je fokus na izvršenju cilja, dok teme koje su bile predmetom razgovora predstavljaju module putem kojih se akcije povezuju sa središtem, jezgrenim kreatorom i pokretačem. Volja kreatora koja oblikuje željeni cilj, uspješna je i u nalaženju gotovih sistema, u ovome smislu bliskih političkih ideja sa kojima djeluje sinergijski.
Otuda je logično kako je pažnja velikosrpske jezgre usmjerena na sličan sistem ili središte koje emanira relativno slične silnice. Smisao je jasan. Ovom metodom se multipliciraju mogućnosti uspješnog djelovanja. Upravo velikosrpska jezgra, uz željenu pomoć hrvatske narcisoidne zatupljenosti nastoji ponovo i iznova krenuti na opstojnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Namjera je da se u nekoliko koraka dovedu pred svršen čin stanovnici naše zemlje kao i međunarodni i regionalni politički akteri otupljivanjem volje, atrofiranjem mehanizama i suvislih odgovora probosanske politike.
Metode prepoznajemo sasvim jasno. Srpsko-hrvatski dogovor i približavanje se događa u Bosni i Hercegovini preko saradnje najznačajnijih političkih subjekata, a koji također služe za teklićarenje, prenošenje poruka Beograda Zagrebu i vice versa. Dodik je upravo, pored drugih zadataka, imao i taj prilikom razgovora u Zagrebu. Strateško podupiranje pod svaku cijenu dio je tog djelovanja. Primjer Pelješkog mosta koji ide protiv interesa Bosne i Hercegovine je sasvim dobar ili, pak, nešto benigniji, SNSD-ovo frontalno zauzimanje da se u Kantonu 10 ne formira vlada bez HDZ iako se Čović tamo nalazi pred nemogućom misijom. A primjera iz dalje ili bliže historije ima napretek.
Najznačajniji modul ili metoda u postizanju cilja ipak je obezglavljivanje bošnjačkog političkog subjekta. Oduzimanjem kapaciteta SDA-u kao kičmi bošnjačke političke scene oduzima se snaga ostalim akterima koji stoje na probosanskoj političkoj platformi. Razvidno je kako bi eliminacijom Bošnjaka (dakle i političkim minimiziranjem SDA) kao političkog subjekta nestalo i Bosne i Hercegovine. Otuda brine kada politički analitičar iz Sarajeva ne vidi ovu poveznicu jer, kako kaže, atak na Bošnjake nije isto kao i atak na državu. Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko ga je, zapravo, ovih dana potpuno dematirala. Potvrđujući gore navedeno dala je do znanja kako su Bošnjaci krivci za stanje u državi, a kako ga je ona postavila i objasnila, i ponovila neke od teza koje je ranije iznosila u javnosti.
No, sve dok Bošnjaci budu opredijeljeni da opstane multikulturalna Bosna i Hercegovina, i dok im politička snaga bude dostatna ne treba se brinuti hoće li ili ne biti države. Kao takvi će okupljati i ostale pod istu ideju. S druge strane, ako pod ovim udarcima kojima svjedočimo dođe do slabljenja, opstanak države izgleda skoro nemoguć. Ostavimo mogućnost da je sve ovo što je izrečeno u tekstu proizvod neutemeljenih strahova. U tom slučaju lahko ih je opovrgnuti. Reformirajmo Bosnu i Hercegovinu na principima pravednosti i demokratije, ukinimo posljedice ratnih agresivnih politika i na taj način osigurajmo povezivanje jednakih sa jednakima, odnosno, razgovore svih sa svima bez primisli o skrivenim političkim agendama. Gradimo nove, kvalitetnije i iskrenije odnose od kojih će svi imati koristi. Neka, tada, živi i zaživi nova kauzalnost.
STAV, br. 290
