Vjerujem da malo ko sumnja kako Bosna i Hercegovina nije u ozbiljnom predtranzicijskom stadiju. Potreba reforme svakim danom biva jasnija i jasnija ali ne ona koja će napraviti jedva primjetan korak već korak od hiljadu milja. Kada ovo kažem također je jasno da se radi o pogledu osobe koja državu i njeno jačanje ima kao primarni politički cilj. S druge strane blokade i ponašanje određenih političkih subjekata nedvosmisleno pokazuju kako se nastoji sve činiti u korist bosanskohercegovačke štete ne bi li taj korak (svjesni da je skoro pa tu) išao u pravcu kojim će njihove političke vizije ostati u životu i tako dalje utjecati na loše odnose u BiH.
Do dugo u noć bi se mogli navoditi primjeri od sitnijih ka većim, od banalnih do značajnih, kako se to polahko i sinhronizirano događa. No ono šta je uradio Milorad Dodik izjavom o tretiranju migranata (20.8.2020.) više je nego personifikacija tih stremljenja. To je naprosto sukus antibosanske politike koja se vodi od potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora do danas. I kao takva bi trebala biti početkom artikuliranja i implementacije novog bosanskog odgovora.
Negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca savršeno se uklapa u građenje antibosanskog narativa u entitetu RS. Što jače velikosrpstvo i njegov sistem vrijednosti, to manje bosanstvo i njegovi simboli. Upravo ovaj anticivilizacijski i antihumanistički koncept ima svoje institucionalno ishodište kojim se od Bosne i Hercegovine nastoji konstantno praviti državu slučaj i teško održivu političku činjenicu. Neko bi rekao da se radi o konkretnim ciljevima Memoranduma 2. Hrvatska politika (HDZ), kao i nekoliko puta do sada, uhvatila se na ovaj mamac tražeći ostvarenje vlastitog interesa.
No vratimo se izjavi. Kada jedan član kolektivnog šefa države (Predsjedništva BiH) kaže kako će “migranti koji prolaze kroz teritoriju RS biti dovezeni do krajnje tačke (na granicu sa USK) i tu će im biti rečeno da im je tamo put”, odnosno, “nećemo prekinuti praksu da migrante okupimo i prebacimo gdje žele izvan Republike Srpske, ali kod nas neće biti sabirnih centara”, znači da imamo vrlo ozbiljan problem. To naprosto govori da najviša državna institucija tj. njen jedan dio ne poštuje zakone ove države koji moraju biti tretirani u ovome slučaju. Pitanje boravka stranaca (u ovome slučaju ilegalnih), pitanje granice, sigurnosti i tako redom za Milorada Dodika je ništa jer će ono organizirati prijevoz i bez ikakvog planskog djelovanja prevesti ove nesretnike ka sjeverozapadnom dijelu BiH. Zašto, zbog čeka i u ime koga?
Radi se o potpunom antidržavničkom, antidržavnom i protupravnom djelovanju koji za cilj ima gore pomenuto. Zbog toga odgovor mora biti jak. Krivična prijava protiv Dodika bi imala jasno utemeljenje. Insistiranje i spremanje slanja vojske na granicu sa Srbijom i jačanje Granične policije bi svakodnevno trebalo biti fokusom državotvornih elemenata kao i postavljanje jasnih regula u vezi migranata koji su trenutno u državi. Odmah početi sa izgradnjom centralnog sabirnog centra u blizini granice zbog jednostavnijeg sprječavanja kretanja migranata kroz državu. Sve drugo je politika “idenja međedu niz dlaku” koja do sada nije pokazala uspjeh. Vrijeme je da se međed dovede pameti.
