Beogradski orijentalist Darko Tanasković odveć dugo nastoji “kritički“ preispitivati bošnjački odnos prema državi Bosni i Hercegovini, njenom multietničkom karakteru te multikulturalnosti kao takvoj, a posebno u kontekstu postojanja autentične bošnjačke misli, koja pripadajući islamskom svjetonazoru, gradi poziciju vlastitog naroda u ovome nerijetko isključivom i neprijateljskom svijetu. Tu isključivost i šovinističko postupanje prema drugom i drugačijem, napose od strane Tanaskovićevih sunarodnjaka, osjetili smo na svojoj koži mnogo puta u zadnjih dvjestotinjak godina. Jedna od tema koja Tanaskovića intrigira je, dakako, odnos Islama spram demokratije. Velika tema i velika rasprava koju beogradski orijentalist banalizira te nemušto pokušava dezavuirati bošnjačke autoritete, među njima i Aliju Izetbegovića u njegovom kako pisanom opusu tako i praktičnoj politici.
U posve paušalnom seciranju Reisovog intervjua koje je postavio ne prethodno pogrešno definiranim osnovama Tanasković luta hladnim hodnicima vlastitog misaonog labirinta u kojem ga proganjaju strah i mržnja. Za njega je dvojben Reisov poziv na odbranu suvreniteta i integriteta države iako to nije dvojbeno niti u jednoj državi. Dapače. Potom njegov pogled na referendum 1992. koji nije ništa drugo do monolog noja sa glavom u pijesku. Niti je tačno razumio pravno-političke procese toga doba, niti ih zna pojasniti s ove vremenske distance.
No, ono šta me je ponukalo da ponovo reagiram – reagirao sam u aprilu 2020. kada je Tanasković “pucao iz iste puške i na istu metu“ ali mu je povod bio drugi. Naime, prilikom smjene Emira Aščerića, zamjenika gradonačelnika Novog Pazara i dužnosnik SDA Sandžaka ponovo je problem za beogradskog islamologa bio islam, zelena transverzala, Alija i dr. – bilo je citiranje određenih zaključnih zapažanja iz moje knjige Iskušenje opstanka. Tanasković citira dio teksta na stranici 212 gdje se kaže
“Osnovni politički principi Izetbegovića kao političara, ali i čovjeka bili su poštovanje i širenje demokratičnosti i slobode djelovanja i mišljenja pojedinca. Čitav njegov pisani opus ističe ih kao preduvjete stabilnog društvenog poretka. Ovo je, svakako, i prvi kamen spoticanja kada se govori o njegovom konkretnom učinku u demokratizaciji društva i raspirivanju sloboda u BiH. Odnosno, u javnom diskursu nametnuta je dilema u vezi sa Izetbegovićevim panislamskim habitusom koji u političkom kontekstu, odnosno kontekstu ‘političkog’ islama, s pravom ili ne, ima prijeteće konotacije za nemuslimane i predstavlja antipod demokratiji. U suštini, namjera je istaći nespojivost islama i demokratije što je, svakako, dvojbeno i pristrano tumačenje ovoga odnosa”.
On ovdje donosi sulud zaključak da na ovu postavljenu dilemu u tekstu kažem kako je Izetbegovićev doprinos demokratizaciji bio kontraproduktivan. Da je dobronamjeran onda bi se osvrnuo na uvodno poglavlje koje se isključivo bavi Izetbegovićevim teoretskim postavkama. Ali Tanasković i ovdje pogrešno prenosi i zaključuje jer naredni pasus je sasvim jasan, a na koji se on ne referira.
“Dijelom je u radu odgovoreno na ovu dilemu, kao i u izlaganju o njegovim postavkama u vezi sa islamskim poretkom. Izetbegovićev panislamizam nije bio prijetnja drugima, naročito ne u BiH. On stvaranje društva utemeljenog na religiji, bez imalo nedoumice, smatra društvenim napretkom, ali odriče mogućnost da BiH postane takva država (dakle, religijska, a ne islamska) jer zbog njene strukture, kako je mislio, ideal može biti jedino građanska republika”.
Izetebegović, dakle, nijansira svoje razumijevanje pozicije Islama u svijetu ali i odnos Islama kao svjetonazora spram drugih. Ne postoji ništa nejasno niti upitno. Potrebno je tek imati otvoren um. Zbog toga ću ponoviti ono šta sam napisao i prije tri godine. Srpski islamofobični islamolog i orijentolog koji od čitavog užasa kroz koji je prošla Bosna i Hercegovina vidi tek svoju konstrukciju koja ‘u nekom posebnom smislu’ opravdava taj užas. Pobogu, islamizam i zelena transverzala… Ovdje sam malo zajedljiv jer Tanasković u uratku objavljenom u Banja Luci 2013. godine ironizira Izetbegovićev stav kako je njegov pogled dat u Islamskoj deklaraciji ‘u nekom posebnom smislu’ i fundamentalistički jer zagovara povratak izvorima.
Za Izetbegovića povratak izvorima jeste fundamentalno pitanje buđenja kreativnosti i radinosti kod muslimanskih naroda, za Tanaskovića je to nešto posve drugo. To je porobljavajući devijantni islamizam koji svoj modus operendi vidi u djelovanju radikaliziranih skupina čiji krajnji cilj jeste ostvarenje zacrtanih političkih ciljeva putem teroriziranja neistomišljenika. Izetbegović islam voli i osjeća, Tanasković ga se boji. Ništa se tu ne može promijeniti jer se radi o subjektivnom doživljaju fenomena koji oblikuje nečiji život. Izetbegovića koji je taj vrijednosni sistem prihvatio i živio, Tanaskovića koji ga je s pozicije straha istraživao.
Na kraju, djela su ta koja pokazuju ko je ko i šta je šta? Alijina vlast je razvijala demokratske odnose i multikulturano društvo čitavo ovo vrijeme. Nije rušila, proganjala, ubijala i protjerivala. Nije napadala i presuđivala. Toliko o odnosu Bošnjaka, Islama i demokratije. Šta su radili Tanaskovićevi predstavnici i ideolozi rekao je Den Haag. Samo on ne želi da gleda u to ogledalo. Kažem, noj.
