Vreli sedmi augustovski dan 1920. godine za generala Gourouda je imao slatko gorki okus tako da mu je sjedenje u sjeni limunovog drveta kod Ummayadske džamije u Damasku, pred susret sa muslimanskim izaslanicima, imalo savršenu simboliku i potpuni smisao. Dok je zamišljeno i sa primjetnim umorom crtao kružiće u pijesku u sebi se smješkao, bio je i Arhimed i rimski vojnik u isto vrijeme. No, koliko god ga ova historijska reminiscencija zabavljala i vraćala u antička vremena, nije mogao izbjeći jasan kontekst – Kartaga (Osmanska država) i dalje postoji, u teškom vrtlogu ali je tu. Njegovi kružići, simbol ostvarenog uspjeha i pobjede nad neprijateljem, ipak su tanke linije u pijesku, postignuće koje vrlo brzo može iščeznuti. Sve ove misli pojačavale su početnu bojazan kako će proteći sastanak sa delegacijom koja ga je čekala u haremu. Shvatio je da se lagahno i nesvjesno okrenuo ka jugozapadu, licem prema Jerusalemu. Digao je pogled i samo promrmljao – Englezi, tja.
Vojnički, nije imao velike brige. Pobuna Druza koju je vodio Sultan Pasha al-Atrash slomljena je prije petnaestak dana, već nakon bitke kod Majsaluna. Ovaj vrijedan adut u rukavu koji će jasno predstaviti izaslanicima će iskoristiti u omekšavanju njihovih stavova. Ustanak Ibrahima Hananua u Aleppu već je djelovao tromim i neučinkovitim. I to će im bez okolišanja podastrijeti kao uzaludan napor. Koliko god Hananu nastojao dobiti pomoć od Turaka ona ne može biti odlučujuća. Previše su Turci zabavljeni sobom ali i sa europskim silama da bi mogli značajno pomoći ikome. Ali opet… Za koji mjesec će i to biti gotovo, reći će im odlučno. Treba se okrenuti svakodnevnim pitanjima. Saleh al-Alija će osuditi na smrt, ovako ili onako. Tvrdoglavi alevit i sam ne zna šta radi. Poruka o francuskoj snazi će preko njega biti poslana.
Kao iskusnom vojniku i neupitnom pobjedniku bilo mu je jasno kako sa nekoliko dodatnih umirujućih i opuštajućih riječi može staviti tačku na razmišljanja o pomaganju otpora domaćeg stanovništva i tako otpočeti francusku upravu, definiranu nekoliko mjeseci ranije u San Remu, baš onako kako su Britanija i Francuska dogovorile još 1916. godine. Pametno je to uradio Francois Georges, pomislio je. Britanac Sykes je dobar diplomata ali ni Picot nije bez znanja, posebno kada se uzme u obzir zajedničko djelovanje cionista i Britanca što mu je dosta komplikovalo situaciju. Većinu francuskih ciljeva uspio je ostvariti, kršćanske grupe na Levantu u punoj su saradnji sa Francuzima. U Jerusalemu će imati značaj i utjecaj, ako ništa drugo preko Katoličke crkve.
Treba, dakle, muslimanima ponuditi dostojanstveno prihvatanje poraza. Igrokaz koji se mora odigrati iako su svi svjesni stanja stvari. Problem koji mu je zadavao glavobolju i ostavljao gorak okus bila je scena pred mezarom Salahuddina Ejubija. Naime, tokom ovladavanja Damaskom neko od francuskih oficira je slavodobitno izrekao “Saladine, vratili smo se!“ izražavajući na taj način kraj višestoljetne frustracije. Koliko god ga radovala ova nepobitna činjenica i osveta koju je i sam želio ostvariti za 1187. godinu kada je Guy De Lusignan poražen i kada je Jerusalem vraćen pod kontrolu i vlast muslimana, želio je ovu snažnu simboliku ostaviti izvan javnog prostora.
Pobune i nemiri se trebaju minimizirati, a buđenja patriotskih osjećanja i moguće jedinstvene akcije protiv Francuza, sada kada je sve gotovo, bilo bi ravno katastrofi i to je želio spriječiti pod svaku cijenu. Lakše je kontrolisati Druze, sunije, Kurde, alevite ili šije, pojedinačno sa njima uspostavljati saradnju, nego ih imati pod jednom Salahuddinovom zastavom. Ako bi se ta emocija prelila izvan Sirije tek onda bi mnogo ostvarenog palo u vodu.
Dobro. Lično će izbjeći obilazak mezara potpuno i postaviti se široko, sensimonski. Da, vratili smo se. Napokon. Srce igra kao da je upravo onaj dan prije 733 godine kada je Salahuddin nakon Hattina poslao poraženog jeruzalemskog kralja baš ka Damasku ali sada sa promijenjenim ulogama. No zašto bi oni to trebali znati? Radujmo se u sebi i za sebe. Još jedan pogled u pravcu Jerusalem i kratki uzdah. Miris limuna je osvježavao dok je vjetrić pomicao tek pokoje zrno pijeska. Krugove koje je maloprije crtao su i dalje bili jasni.
Said je sjedio na suncu, nekih četrdeset metara od francuskog generala. Dok je bacao kamenčiće prema obližnjem zidu, dječački zamišljajući mete koje treba pogoditi, pogledavao je prema maloj, veseloj skupini vojnika u njihovom bezbrižnom razgovoru. Udaljeni od generala tek toliko da on ne mora obraćati pažnju na njih, nisu ni Saidu bili posebno zanimljivi. Vraćao je pogled ka čovjeku pod limunovim drvetom. Čuo je već ranije da u Damask treba doći glavni Francuz i bio je siguran da ga upravo gleda. Djelovao mu je impozantno iako su mu blago uvijeni brkovi bili više nego smiješni. Uhvatio je da general ponekad gleda ka njemu ali ne i u njega. Kao da pokušava dosegnuti nešto u daljini.
Iza leđa ovoga čovjeka i čitavog džamijskog harema, prema sjeveru, bio je mezar Salahuddinov. Said je, također, bacajući pogled ka Francuzu mislima prolazio kroz zidove i tamo stajao pored Salahuddina. Nešto ove ljude veže, mislio je. Otac mu je često govorio o hrabrosti i dobroti muslimanskog vojskovođe koji je nekada davno oslobodio Quds, a eto, ukopan je tu. Možda i ovaj čovjek ima njegove manire. Vjerovatno je zbog toga razloga došao u džamiju, odajući počast velikanu šalje poruku Damašćanima o dobronamjernosti. Sigurno će tražiti da se ljudi posvete svakodnevnim stvarima, da grade bolji život.
Kada je ponovo pogledao prema Francuzu primjetio je da se udaljava, okružen onim vojnicima, slušao je šta mu govore i ponekad samo kimnuo glavom. Ideja da se Salahuddin, kroz ovog pobjedonosnog Francuza vratio već sada je Saidu budila maštu. On će biti njegov hrabri borac. Eto, sjećam se kada je djed govorio “Vratit će se Salahuddin, a mi s njim.“ Otići ću sutra na mezar da mu kažem “Vojskovođo, vratili smo se.“
