Posudio sam ovu rečenicu od cijenjenog Valerijana Žuje iz emisije “Leksikon Sarajeva“ koju je uređivao na TVSA, dosta davno i u jednom vremenu kada je Sarajevo ponovno izrastalo i bujalo oporavljajući se od brutalne opsade ali i na auri nepokorenog grada. Vjetar je puhao kroz džepove no srce i glava su bili neprobojni. Svijest o pobjedi izgrađena na jednostavnoj činjenici golog opstanka davala nam je osjećaj posebnosti. Gotovo nekakve čudne superiornosti. Naravno da je i u drugim krajevima Bosne bilo slično ako ne i izražajnije pa čak i opravdanije.
Post-ratni period obilježen je, reklo bi se, logičnim društvenim procesima. Sunovrat u rat je bio težak. Povratak u mir je bio zbunjujući. Nove elite, novi heroji, stari ideološki sukobi i uvijek isti dvojbeni interesi bojili su i sarajevsku svakodnevnicu. Post-ratno tranzicijsko društvo zapelo je između sjećanja i nadanja, htjenje i mogućnosti, želja i strahova i sa novom periodizacijom naših života. Dojam, s druge strane, da su stvari samo zamrznute nije se mogao tako jednostavno odagnati.
No Sarajevo je postalo i centrom bošnjaštva i ovu zasluženu ulogu je dobro nosilo. Nacija koja je u posljednjih stoljeće i pol poznavala samo udarce, često i poraze, dobila je središte iz kojeg će krenuti luča obnove i uzdizanja, središte iz kojeg će Bošnjaci biti napajani sadržajem, a koji će zauzvrat biti napajan smislom. Ovu vezu Sarajeva i bošnjačkog naroda gradi/lo se pažljivo i s mukom ali stalno idući naprijed. Bilo je i nesporazuma, nepotrebnih riječi i djela no dominantno je Sarajevo bivalo mjestom prema kojem smo se kao narod okretali tražeći podršku, potporu i ideju vodilju i dajući mu potrebnu snagu.
Glavni grad Bosne i Hercegovine je tokom čitavog ovog perioda svjedočio i teškim političkim procesima, nerijetko pravim obračunima. I to je dijelom logike ukupnih društvenih odnosa. Političke opcije su nastojale nametnuti svoje vizije, a političari iz tih opcija su pokušavali sarađivati. Jedni u želji da stvari čine boljim, a drugi da stvari čine njima bolje. Sukob općeg i ličnog interesa je zadobivao nekad jasne, nekad mutne forme. Šeher je tome svjedočio ipak ne gubeći na svojoj poziciji. Uloga koju mu je narod dao opravdavana je na više načina. Dakako bilo je i promašaja. Nema sumnje da je nedostajala bolja komunikacija i preciznije planiranje ali i to je pokazatelj onoga šta Sarajevo jeste postalo i šta se od njega očekivalo.
I čitava ova priča išla bi svojim tokom da se nije dogodila famozna “najbolja ekspertska“ vlast u Kantonu Sarajevo. Pored bjesomučnih napada na one koje su po svaku cijenu željeli razvlastiti, ne obazirući se na činjenicu kako su građani upravo tim strašnim protivnicima dali najveću podršku na općim izborima, dogodio se i lagahni, skoro neprimjetni udar na Sarajevo kao bošnjačko središte. Prvo kao blagi ukor da je Sarajevo previše bošnjačko i ne odgovara predratnoj strukturi stanovništva. Kao da je Šeher sam pozvao da ga opkole, mrcvare i ubijaju, a potom u bijesu napuste.
Potom je naredni udar bio jači i otvoreniji. Nastojalo se kazati kako je Sarajevo u post-ratnom vremenu srozavano kao urbana sredina te dovedeno na niske grane. Jedan od glavnih razloga je i njegov bošnjački štih. Naseljeno ljudima iz unutrašnjosti i sa periferije koji nisu znali “duh grada“ mijenjalo je kako duh tako i fizionomiju. Ranije mrzovoljna šaputanje o iftarima na otvorenom, slobodnim sahatom petkom za džumu i nazivima ulica postali su politička agenda i dokazivanje da se urbani napredni koncept mora obračunati “politikom koja nas je vratila u Srednji vijek“. Koliko je zlobe bilo u ovakvim udarima govori i to da su napadani branioci grada od onih koji su ga napustili kad je trebalo ostati.
Vrhunac ove bruke i negativnog odnosa prema onome šta Sarajevo jeste i šta simbolizira dogodio se prije nekoliko dana. Naime, za buduću dogradonačelnicu Šehera najozbiljnije je razmatrana osoba koja upravo baštini ovakav odnos prema bošnjačkom središtu. Govori o njemu kao bliskoistočnoj kasabi koju nastanjuje narod izmišljenog imena. Iz pozicije ničim opravdane nezavisnosti je ušla u politiku da bi izvadila (valjda?) ovaj grad iz takvog kalambura i uvela ga među europske prijestolnice. Ideja nije njena, davno je predsjednik Naše stranke to najavio, no posao i zadatak očito jesu. Nekada nezavisna analitičarka, a sada partijski aparatčik svim silama je željela biti reformatorom, nije šala, Sarajeva.
Ovaj slučaj najjasnijim je pokazateljem da političkim opcijama koji nastoje ostvariti primat unutar bošnjačkog biračkog tijela, ne da je strano naše opće pregnuće, nego ga nastoje devalvirati i prikazati nepotrebnim. I skoro na isti onaj način kako je to činjeno u vremenima iza nas, kada smo kao narod primali udarce, često pretrpivši i poraze, u kojima je zagovarano da je bolje da nad nama neko drugi vlada. Jer od nas bolje zna, umije i može.
Zbog toga je potrebno ovaj koncept poraziti, oduzeti mu snagu i ozbiljno ga onemogućiti u nastojanjima da od Bošnjaka napravi europski egzotični primjerak. Udarom u Sarajevu i uspjehom u bošnjačkom središtu nadaju se domino efektu i u drugim krajevima. Ne trebamo dvojiti trebaju li se trgnuti snage svjesne važnosti Sarajeva za bošnjački narod. Nema potrebe tražiti nekakva izvinjenja koja ništa ne znače niti imaju smisla. Na političkom polju se stvari rješavaju na način da nikada više ne dođemo u situaciju u kojoj će se razmatrati opcija postavljenja na čelo grada neko ko ne posštuje ono šta on jeste i šta simbolizira. Ovo brukanje je već postalo zabrinjavajuće i na našu sramotu. A Sarajevo je ozbiljan grad.
STAV, br. 317
