Prije nekoliko dana u našim medijima i na društvenim mrežama dijelila se fotografija ženske osobe sa stokholmskog kolodvora kako zamišljeno, dijelom i umorno, jede sedvič dok čeka voz koji će je odvesti kući na zasluženi odmor. Fotografiju je pratio malehni moralističko-populistički tekst u kojem se pojašnjavalo kako se radi o švedskoj ministrici (socijalne skrbi?). Namjera je bila naglasiti da u tako bogatoj državi, najodgovornije osobe izvršne vlasti, žive skromno i obavljaju svoj posao bez značajnijih benefita koje bi takva pozicija donosila. Naprosto radi se o običnom djelatniku koji ima ravnopravan status sa svim ostalima.
Ostavimo na jednu stranu ovaj utopistički kontekst koji ispunjava kako fotografiju tako i tekstić ispod. Ostavimo po strani i činjenicu da je veliki broj ljudi u Bosni i Hercegovini koji je vidio i pročitao vijest odmah povjerovao i napravio komparaciju sa našim stanjem i odnosima, a što mu je dodatno stvorilo mučninu u razmišljanju o državi i državnim službenicima. Temeljno pitanje je kako, naprosto, ljudi nisu barem malo promislili i shvatili da se radi o laži, odnosno lažnoj vijesti, par exellance.
Razmišljajući o ponuđenoj informaciji, koristeći zdravu i osnovnu logiku, neminovan zaključak bi bio kako nema nikakvog smisla da ministar bogate države kakva je Švedska putuje na posao i sa posla na takav način. U nekom crtiću – da! U nekoj vanrednoj situaciji, da ne kažem radikalno promjenjenom funkcioniranju državnih institucija, također je moguće. Ali kao odrasli ljudi koji nastoje svijet razumijeti kroz uranjanje u realne procese i odnose definitivno bi imali golem upitnik nad glavom. Ne da je neefikasno, već je prilično glupo. Odnosno bilo bi glupo jer se kao takvo nije dogodilo.
S druge strane, ovakva vijest bi svakom istraživačkom novinaru, ukoliko postoji u medijima koji su prenosili spomenutu vijest, bila veoma vrijedna da ispita pravo stanje stvari i činjenično informiše javnost. Sasvim malo zagrebavši po površini uvidjelo bi se šta su prava i koje sve benefite ima takav službenik u Švedskoj, a radi se o ozbiljnom osiguranju jedne takve osobe kako profesionalno tako i privatno. Ipak, značajnijim se čini, barem tretman ovakve vijesti to pokazuje, biti dijelom kreiranja političkog spektakla kojim se širi letargija i malodušnost nego dati provjerenu i tačnu informaciju.
S tim u vezi bitno je kazati da politička scena u Bosni i Hercegovini funkcionira na istim ili vrlo sličnim principima kao i bilo gdje drugdje u demokratskom svijetu. Nema tu značajnijih razlika koje odvajaju prakse i kada se sagledava djelovanje političara, a razlog je potpuno prost. Aparat kao takav teži efikasnosti zbog čega se nastoji onima koji su njegovi dijelovi dati širok prostor, dostatno vrijeme i odgovarajuće alate.
Upravo je jedan od vrhunaravnih ciljeva takmaca u političkoj areni od kada postoji izborni proces kao takav, preuzimanje ovih administrativnih poluga i alata, a u cilju kreiranja ambijenta koji će omogućiti ostvarenje osnovnih stremljenja kolektiviteta. Sigurnost i opće blagostanje su srčika svakog teorijski uobličenog političkog programa, a praktično djelovanja u ostvarenju istih primarni politički zadatak. Bez preuzimanja alata nema niti implementacije politika proklamovanih i etabliranih u dokumentima određenog političkog subjekta.
Vraćajući se na ono osnovno promišljanje koje je naglašeno u uvodu bitno je napraviti nekoliko logičkih opita kojima bi svaki građanin dao odgovor samome sebi kako i na koji način se ponašati tokom ove dvije ključne sedmice (sarkazam je vrlo namjeran i ima direktnu vezu sa pandemijom Covid-19) pred održavanje lokalnih izbora. Ti opiti bi nam, između ostalog, trebali odgovoriti koji politički faktori u nestabilnom unutarbosanskom i promjenjivom regionalnom kontekstu imaju kapacitet osiguranja stabilnosti lokalnih struktura i prenošenja dijela te stabilnosti ka višim nivoima vlasti; koji politički faktori imaju znanje koristiti aparat na najefikasniji način i može li eksperimentiranje sa neiskusnim političkim subjektima doprinijeti dodatnoj destabilizaciji?
Da bi političke stranke ostvarile vlastite ciljeve i da bi ovladali administrativnim aparatima nude se načini i metode djelovanja, planovi koji donose progres i vrijednosti koje se trebaju dokučiti. Sažimajući ih sve možemo kazati kako su kao takvi lijepo koncipirani. Trud kreatora programa kod većeg dijela svjedokom je istinske želje da se pozitivno utječe na društveno-političke procese kao i svijest da je iskorak u tom smislu nužan.
No kada sve prođe i kada konkretni zahtjevi administriranja u složenoj političkoj zbilji kakva je bosanskohercegovačka budu ispostavljeni ostaće veoma malen broj onih koji imaju kapacitet održavanja te strukture. Iz pozicije bošnjačke političke prakse nedvojbeno je da participiranje u upravi podrazumijeva osiguranje od homogenosti i cjelovitosti državnog aparata do funkcioniranja lokalnih komunalnih stvari. Za sve to su potrebni ljudi, funkcionalistički kazano, spremni da se uhvate u koštac i uspješno podnesu pritiske. I potreban je veliki broj ljudi. Svakako da je potrebno sebi odgovoriti, na funkcionalističkoj osnovi, i na pitanje ko ima dovoljan broj iskusnih kadrova.
U ovu vrstu ogleda od sekundarnog je značaja uvrštavanje valjanja u blatu egoizma, pohlepe i nezajažljivosti dijela domaćih političara. Ljudske osobine se pokazuju u konkretnim situacijama, a stranačka pripadnost tu vrlo malo utječe na moralno dobar ili loš postupak određenog funkcionera. Otuda je u sljedeće dvije sedmice važno promisliti, barem jednim dijelom, o gore navedenim pitanjima i odrediti se spram političkih opcija koje nam se nude. Nisu, dakako, ključne sedmice ali je ključno da individualno političko promišljanje stavljamo u logičke koncepte. Jer nije dobro neiskusnom upravniku dati vlast i nadzor nad osiguračem od poplave, a on to iz neznanja začepi. Možda je on/a dobar govrnik, ljepuškast i sa lijepim manirima al’ poplava će nas odnijeti ovakve ili onakve.
Sljedeće dvije sedmice ključne su
