Politika je kompleksna disciplina jer zahtjeva stalno promišljanje i predviđanje ali i veliku dozu opreza. Odnosi koje imamo u Bosni i Hercegovini kao i u regiji Zapadnog Balkana ne daju prostor za bona fide pristup, a prošlost nam nedvosmisleno poručuje kako je svaki zarez i svaka tačka bitna u sporazumima koji tretiraju uređenje istih. Bošnjački predstavnici nažalost znaju odveć olahko pristupati ovim pitanjima tako da nas nerijetko stigne “suština potpisanog“ kao u onoj Nikšićevoj izjavi – Nismo znali da će MUP RS zloupotrijebiti Zakonu o prebivalištu.
Jasno je da uloga međunarodnog faktora nije zanemariva kao što je jasno da se i njihov pristup treba raščlanjivati, odnosno zagovaranje određenih rješenja predstavnika međunarodne zajednice ne prihvatati bez ozbiljne analize. Nikšić je Zakon o prebivalištu pravdao upravo pristiskom “stranaca“ (EU ostavlja bezvizni režim, kredit MMF, pristupanje EU itd.). Na kraju priče je ostala samo negativna posljedica po povratničku populaciju.
Slično je i sa Amandmanom na Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja koji je početkom decemra 2014. godine u Baselu potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova i predsjednik SDP BiH Zlatko Lagumdžija (Nermin Nikšić je nekolko dana poslije postao predsjednik SDP BiH). Ovaj sporazum je potpisan u Firenci 14. juna 1996. godine, u skladu sa članom IV Aneksa 1-B Dejtonskog općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i tretirao je limite i balans u naoružanju. Nadgledan od strane OSCE i njihovog Ličnog predstavnika Sporazum se provodio bez značajnijih iskakanja, a imao je i dvije amandmanske intervencije iz 2006. i 2008. godine vezane za uspostavu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (jedinstvenu odbrambenu strukturu) i podjelu prava i obaveza između Republike Srbije i Crne Gore (osamostaljivanje i nezavisnost Crne Gore je inicirala ovu promjenu).
No, ovim amandmanom s kraj 2014. godine Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija prihvatile su zagovor predstavnika zemalja Kontakt grupe (SAD, Ruska federacija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) o tehničkoj intervenciji koja briše Ličnog predstavnika OSCE, odnosno suštinskom preuzimanju pune odgovornosti za regionalnu stabilnost i kontrolu naoružanja država potpisnica. To je u osnovi značilo da postepeni prijenos funkcija na Strane suštinski legitimizuje Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu da kroz njihovu sopstvenu procjenu, planiranje i donošenje odluka vrše praktično upravljanje i implementaciju Sporazuma. Ukratko, neka svako radi kako misli da treba.
To je sasvim konkretno otvorilo mogućnost, prije svih Srbiji da krene u modernizaciju i nabavku naoružanja čime je, zapravo došlo do ozbiljnog narušavanja balansa i ponovnog zveckanja oružjem. I dok je Srbija nakon potpisivanja ovoga amandmana počela opremanje svoje vojske novim avionima, borbenim helikopterima, raketnim sistemima itd., u Bosni i Hercegovini je potpuno izostala politička volja da se poboljša stanje i napravi iskoraka u izdvajanjima za Oružane snage. Čak su od 2012. godine iz bh. entiteta Rs poručivali da su za potpuno ukidanje vojske, demilitarizaciju i preusmjeravanje resursa u druge svrhe što očito nije bio upozoravajući signal tadašnjim bošnjačkim predstavnicima u vlasti. Turbulentni mandat 2010-2014 u kojem je SDP BiH držao poluge očito nije davao prostor za bavljenje ovim suštinskim pitanjima (Kolegij PS BiH činili su Denis Bećirović, Milorad Živković i Božo Ljubić, a u Vijeću ministara pored predsjedavajućeg Vjekoslava Bevande zamjenici su bili Zlatko Lagumdžija i Nikola Špirić).
Tokom obraćanja koje je prethodilo potpisivanju 4. decembra 2014. godine bosanskohercegovački ministar valjskih poslova i zamjenik predsjedavajućeg Vijeća mnistara izrazio je zadovoljstvo zbog potpisivanja Amandmana kojima se vlasništvo nad implementacijom Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja prebacuje na zemlje regiona. Radi se o historijskom uspjehom za zemlje regiona, rekao je, naglasivši da su glavni ciljevi Sporazuma postignuti, uspostavljeni su uvjeti za trajan i stabilan mir, unaprijeđena je saradnje u oblasti sigurnosti i odbrane. “Ključ uspjeha jeste politička volja koja je postojala i siguran sam postoji i danas, politička volja koja je garancija dugoročne stabilnosti i unaprijeđenih odnosa u regionu“, dodao je Lagumdžija.
Nakon ovih pozitivnih misli o regionalnoj saradnji, povjerenju i svjetloj budućnosti dogodio se disbalans i kvalitativni odmak Srbije kada se govori o naoružanju. Izrasla je ideja “srpskog sveta“ i potreba denacifikacije Balkana i, s druge strane, prirodna reakcija okupljanja i prebrojavanja. Ponovo “miris tamjana“, kako je devedesetih o velikosrpskom nacionalizmu govorio Nijaz Duraković, postao je prijetnja Bosni i Hercegovini, a jedan od suštinskih razloga leži i u potpisivanju Amandmana u Baselu.
Politika zahtjeva promišljanje i predviđanje. Ukoliko je ozbiljna. Ukoliko nije onda je dovoljno prihvatiti diktat međunarodnih aktera i domete graditi na predizbornom otvaranju raskrsnica i kružnih tokova usput konstantno kritizirajući SDA da ne vodi brigu o državi. I nadati se da će glasačko tijelo povjerovati u to.
